Mirela negdje na forumu pise, pa ja pejstam:
Stvar je vrlo jednostavna - označite teren da znate punu dužinu od 300m (ne morate raditi 200, mislim da nema potrebe, odmah vježbajte za dvojku) ali si nemojte označiti svakih 50m. Odredite koliko želite fiktivnih markiranata. Označivanje svakih 50m obavezno je za organizatora samo na svjetskim prvenstvima i ako se čovjek previše navikne na to, može biti veliki problem u određivanju gdje si na centralnoj liniji, pogotovo ako je čovjek inače malo lošije orijentiran u prostoru.
U prosjeku gubiš do cca minutu u dolascima i odlascima od markiranata, možda i više ako je konfiguracija terena teža.
Zgodno je ako je netko drugi označio teren i ako oni koji vježćbaju nisu vidjeli kraj jer je onda stvarno prava simulacija kao na ispitu gdje ne vidiš teren nego tek kad tamo i dođeš.
I onda kreneš hodati i vidiš kad stižeš na kraj. Prilikom toga neka uz tebe hoda netko tko zna gdje je 5o, 100, 15o itd. metara i neka te svako malo pita što misliš gdje si, na kojem metru i koliko još imaš do kraja. Poslije dodaš vremena za dolaske i odlaske od markiranata i to je cca to. Ako si na knap nije dobro jer tu nisu uračunata sva zaustavljanja koja imaš.
Zašto cca? Zato što u realnosti ne hodaš cijelo vrijeme bez prestanka jer ovisiš o psu i kako on ide tamo gdje si ga poslala, kojom brzinom pretražuje itd. Znači,primjerice, moraš malo ostati na startu, zatim procijeniš što je na startu pas pretražio pa kreneš dalje. Ako je pas po tvojoj procjeni dobro pročešljao xx metara i lijevo i desno, nema smisla da sporo hodaš već brže nastavi do točke koja ti je daljnja za pretragu.
Negdje ćeš možda odmoriti psa, dai mu vode, negdje ga motivirati... Sve to ti je potrebno ali na svim mjestima tu gubiš vrijeme.
Pa ćeš se opet tu i tamo zaustaviti i tako sve do kraja. Sve će ovisiti o tvojoj procjeni što je pretraženo, na kojem si metru i koliko ti je ostalo do kraja. Kao sudac, najviše sam pšalih ispita vidjela upravo zbog tih krivih procjena. Npr., čovjek uopće nije svjestan gdje je u prostoru i niti ne dođe do kraja ili se ne makne s početka, ili je prespor u sredini. Sve zbog krive procjene. I zato mislim da je to najbitniji faktor tog vježbanja hodanja. Ne sama brzina već procjena mjesta.
Nakon stvarno hrpe odrađenih ispita, nakon x suđenja, mislim da su zaista najbitniji svi oni faktori koje ti je Ana pobrojala.
Meni osobno kao izuzetno važan se pokazao puder tj. smjer vjetra i činjenica da li tražiš u ravnoj liniji ili put negdje skreće. Jer to dvoje potpuno određuje kamo i koliko ćeš gdje slati psa.
U svemu tome je dragocjeno uvijek znati gdje si i biti maksimalno koncentriran samo na rad psa i na sebe, a zanemariti sva pričanja sa strane i ne pričati s nikim jer si tog trena samo ti bitna i tvoj pas.
Također, mapirati teren u glavi z nati točno u svakom trenu što ti je pas pretražio, a što nije.
Isto tako što ti je Ana napisala - pogledom brzto vidjeti gdje je nazgodnije poslati psa. Milion puta sam već vidjela kako ljudi gube vrijeme šaljući psa u neko teško prohodno grmlje, pas se muči ili uopće ne želi otići, a metar nakom toga je put po kojem je mogao odjuriti kao metak. I čovjek je tu izgubio vrijeme, a za bezveze.
Također, vidim da nije spomenuto, a užasno je važno, znati u vremenu gdje si tj. imati sa sobom štopericu.
Velika greška koju često vidim je da ljudi imaju mobitele koji se znaju zgasiti ili računaju vrijeme na običnom satu. I šđto im se onda desi? Dok oni tako računaju, pas negdje zdimi sa strane i oni prate sve na krivoj strani. To sam najviše vidjela kao sudac. Investicija u štopericu koja ti samo visi s vrata i samo malo podigneš da vidiš gdje si i ne zamaraš se računanjima koja ometaju koncentraciju (čast iznimkama, meni je uvijek bilo nespretno) je jako mala s obzirom na dobivenu korist. A uostalom, namjeravate li izlaziti na ispite, kad tad ćete si je kupiti pa onda bolje prije Very Happy
I slažem se s Anom, razmišljanje o tome jesle li nekog propustili ne smije imati mjesta u vašim glavama za vrijeme hodanja do kraja.