Mirela kaze da stavim pa evo
:
MOJ MALI (BUDUĆI) SPASILAČKI PASMoj dragi spasilački šampion Cap uskoro će navršiti 9 godina. Ni sama ne vjerujem da je već toliko vremena prošlo. Toliko toga smo skupa prošli, toliko toga jedno od drugoga naučili, toliko pehara donijeli kući, uživali u brojnim treninzima, šetnjama i natjecanjima. Cap je još uvijek u glavi mlad i poletan, no činjenica je da mi treba novi radni pas. Cap polako ulazi u zasluženu „mirovinu“, a ja već neko vrijeme kalkuliram kad i od kud da uzmem novog psića.
I tako smo muž i ja sasvim slučajno na internetu naletjeli na slatko, slobodno, smeđe štene iz poznate škotske uzgajivačnice radnih graničarskih kolija. Slijedeći korak bio je provjeriti zdravstvene i radne karakteristike roditelja. Svatko tko kupuje radnog psa to obavezno mora učiniti. Saznala sam da roditelji imaju odlične kukove i pregledane oči na PRA (Progressive Retinal Atrophy) I CEA (Collie Eye Anomaly). Osim toga, uzgajivačica je za oba roditelja potvrdila da svakodnevno vrlo uspješno i s puno entuzijazma rade s ovcama, da se ne boje grmljavine ni pucnja te da imaju izrazito povjerljivu i otvorenu narav prema ljudima. Imena u rodovnici su također potvrđivali radne pretke pa sam odlučila rezervirati štene. Uzgajivačici sam odmah napomenula da psa uzimam za rad i treniranje traženja unesrećenih osoba te da ću kujicu uzeti jedino ukoliko se pokaže da je vesele i stabilne naravi. I tako nam je za nekoliko tjedana stigla mala Wyn.
Čim je izašla iz aviona hrabro je i veselo s repom u zraku pronjuškala aerodrom i uopće nije pokazivala da joj je put bio stres. Vrlo zadovoljno sam zaključila da je Wyn veliki veseljak koji se ne boji novih ljudi, zvukova ni prostora. To je svakako dobar početak.
I kako sad od te male vesele loptice napraviti dobrog spasilačkog psa?
Prvi tjedan prošao je uglavnom samo u upoznavanju i igranju igrice „ulovi me“. Kad god bih imala vremena uzela bih Wyn van i onda bih joj bježala i zvala ju visokim veselim tonovima. Kad bi me stigla ponudila bih joj hranu ili igru s nekom igračkom za natezanje. Ubrzo se Wyn počela odazivati na ime, a i shvatila je da sam ja jedna jako zanimljiva i pažnje vrijedna osoba .
Izazove za iduće mjesece podijelit ću u nekoliko kategorija: socijalizacija, igra, kliker trening, lajanje i naredbe.
Socijalizacija je važna za svakog psa, a posebno za budućeg spasilačkog. Važno je da se pas već u štenećoj dobi upozna sa raznim ljudima, psima, zvukovima, preprekama, prostorima, podlogama po kojima hoda... O socijalizaciji je bilo već dosta članaka pa neću nabrajati što će sve Wyn trebati kroz naredne mjesece vidjeti, njušiti i čuti. Ja bih željela samo naglasiti kako smatram da je za dobru socijalizaciju važnije da susret s nečim novim (s čime želimo da se pas socijalizira) bude ugodan, nego da se uopće dogodi. Drugim riječima, bolje je psa ne upoznati s bukom npr. betonske bušilice, nego to napraviti tako da se pas sav isprepada i postane nesiguran. Također, vlasnik treba imati na umu da je normalno da štenci prolaze kroz faze veće i manje nesigurnosti i strahova pa ne treba paničariti ako se štene koji put uplaši čovjeka sa šeširom, novog snjegovića u parku ili iznenadne buke iz haustora. Najbolje je u tom slučaju ignorirati štenetovu nesigurnost te eventualno mu kretnjama dati do znanja da je sve u redu i da se šetnja normalno nastavlja. Velika je greška kad vlasnik, u želji da pas prevlada tu nesigurnost, ga počne „gurati“ ili vabiti u interakciju s predmetom straha. Na taj se način od „muhe radi slon“ i psiću ostaje cijeli događaj u predubokom sjećanju i umjesto da to bude samo normalan trenutak nesigurnosti, on prerasta u neugodno iskustvo koje može, ukoliko se često bude ponavljalo, prerasti u nepotrebnu fobiju.
Druga stvar koju ću kroz slijedeće mjesece svakodnevno vježbati je igra navlačenja. Poznato je da je dobar plijenski nagon velika pomoć u radu i treniranju mnogih kinoloških sportova pa tako i u treniranju spasilačkih pasa. Jednog će dana Wyn trebati pretražiti svaki kutak šume ili ruševine kako bi došla do markiranta koji će se za nagradu s njom veselo poigrati. U početnoj fazi igre Wyn skoro uvijek pobjeđuje i sretna odlazi sa svojim plijenom. Pazim da su joj igračke s kojima se igramo mekane i ugodne za primiti, učim ju da igračku čvrsto drži i dok ju tapšam, glasno govorim ili dižem u zrak. Wyn već zna da je svaka igračka u mojim rukama zanimljiva i veselo se baca da ju primi čim kažem da igra kreće. Kad želim igračku za sebe, zamjenjujem ju za kolačić i Wyn mi ju rado prepušta.
Kao poseban izazov sa ovim psom sam si zadala da ju „uklikam“, odnosno da u njenom školovanju imam i mogućnost rada s klikerom. Metoda se bazira na tome da se psa nauči da je radnja koja je označena zvukom klikera (ili neki drugim zvukom) ona koju on treba (točnije želi) ponoviti, a to je svakako praktična vještina. Klikerom se može preciznije dati psu do znanja kad je učinio nešto za što je pohvaljen pa je moguća bolja preciznost u radu vježbi poslušnosti. Ali osim preciznosti, važnije je da se dobije i to da pas počne više misliti svojom glavom te aktivno sudjelovati u procesu učenja. Nakon što sam Wyn pomoću klikera naučila razne jednostavne trikove (poput stavljanja šapa ili nosa na nešto, okretanja oko svoje osi na obje strane i dr.) na taj sam ju način u samo jednom danu naučila da laje na komandu.
Kroz slijedeće ću mjesece puno raditi na lajanju, jer smatram da spasilački pas mora uživati u lajanju na markiranta i da će samo onda dati sve od sebe da tog markiranta nađe i objavi njegov pronalazak. U prvim tjednima sam samo gledala i upoznavala svoje štene da vidim kad ono uopće laje i što ga uzbuđuje toliko da pusti glas. Zatim sam izazvala lajanje brzim trčanjem uz nju (što sam vidjela da ju skoro uvijek dovoljno uzbudi da zalaje) i kad je ona zalajala kliknula sam i dala joj kolačić. Nakon samo 10ak puta Wyn je čim bih ja na mjestu malo zatoptala nogama, zalajala i čekala nagradu. Ubrzo sam toptanje zamijenila verbalnom komandom. Slijedećih ću mjeseci s njom vježbati da zalaje na izabranu naredbu u bilo kojoj situaciji, a potom da laje čim vidi da sam se umirila i da „glumim“ unesrećenu osobu. U početku nagrađujem samo jedan lavež, ali ću s vremenom tražiti da lavež bude ustrajniji i duži. Jako je bitno psa nagraditi nakon glasnog i sigurnog laveža, a ne kad lavež već jenjava kako bi pas shvatio kakvo lajanje očekujemo od njega. U prvim mjesecima oblajavanje volim raditi samo na sebe, jer smatram taj korak izuzetno bitnim, a vjerujem da svog psa najbolje poznajem i da ću ga znati nagraditi u pravom trenutku i najbolje motivirati da dok laje da sve od sebe.
Već nakon nekoliko dana nakon što je Wyn došla počela sam ju polako učiti ju neke naredbe i trikove. Razlog tome nije da pas što prije nauči što znači sjedi, lezi ili nešto drugo, nego prvenstveno zato što kroz to vježbanje nas dvije gradimo odnos, upoznajemo se i Wyn uči da je sa mnom zabavno raditi. Sve vježbice radim s puno nagrađivanja, igre i poslastica. Wyn je do svog trećeg mjeseca naučila što znači: sjedi, lezi, ustani, pusti, dođi, vrti se na obje strane, stani, (uđi u) boks, daj šapu, lezi na bilo koji bok, vrti se na podu preko boka, prođi mi kroz noge, stavi šape i nos gdje ti pokažem... Naravno da sve te stvari treba još doraditi i usavršiti, no Wyn je već sad sve to dobrim dijelom savladala. Mnoge od tih vježbi (sjedi, lezi, pusti...) bit će jednog dana dio vježbi poslušnosti na spasilačkom ispitu, no kao što sam već rekla, za sad se uopće time ne opterećujem. Važno mi je da Wyn upoznaje ljepotu učenja i uživam u njenom pozornom pogledu kad vidi da idemo raditi. I naravno, jako je praktično koristiti neke od tih naredbi koje je već upoznala. Pa tako već od dobi od 2,5 mjeseca bespogovorno liježe na naredbu gdjegod da se nalazi (npr. ispred ceste). Premda je još mala, ona zna da očekujem da posluša sve naredbe kojima zna značenje. Kad god to učini, dobije nagradu, no isto tako zna da ću insistirati da uđe u boks i kad joj je to drago i kad nije. Za jednog spasilačkog psa, važno je da zna koga se sluša, tko je glavni i tko vodi akciju. A to sam naravno ja
.
Home 
Latest images 
Search 
Log in 
