Evo na kraju radnog dana uzbuđenje je malo splasnulo i konačno mogu napisati nešto suvislo bez prevelikih izljeva emocija no sumnjam da će itko imati dovoljno slobodnog vremena za ovo pročitati
Mislim da je većina nas na ovom natjecanju osjetila na svojoj koži uzrečicu «nikad ne reci nikad». U mojem slučaju to se već pokazalo kod samih prijava. Austrijsko prvenstvo u radu spasilačkih pasa održava se već par godina u istom terminu prvog vikenda nakon 15.8. Do ove godine sam uvijek govorila da taj termin usred ljeta čisto mučenje pasa jer su vrućine jako velike pa je bolje da se to vrijeme provede negdje na plaži nego na užarenoj ruševini ili u sparnoj šumi bez vjetra. No eto ove godine ipak je izgledalo da mi termin super odgovara i dapače da imam još 6 istomišljenika koji će rado plažu zamijeniti sparnom šumom i ruševinom. Drugo što sam isto govorila je da nikad neću na jednom roku izlaziti na dva ispita. To je isto mučenje psa jer se puno puta radi bez nagrade i još je satnica tako nagurana da nema niti poštenog odmora između tih vježbi. No nekako je i jačina te činjenice ove godine izbljedila
Sada kada gledam nakon što je natjecanje iza mene mogu reći da je vrućina savladiva dobrom kondicijom, pametnim vođenjem i polijevanjem psa sa velikom količinom vode no najbolje je savladiva srećom u satnici koja ti bude dodijeljena. Na ruševinama je u slučaju velikih vrućina puuuno lakše raditi nego u šumama pa to može olakšati odluku na koji se ispit prijaviti. Što se tiče polaganja dva ispita u jednom ispitnom roku isplati se u tome okušati samo sa iskusnim psom koji ima barem 5 godina i 15tak ispita iza sebe te koji nema većih problema niti u jednoj od disciplina jer u slučaju da postoje problemi npr. strah od pucnja oni će se samo pojačati a pas će steći negativna iskustva u ispitnim situacijama koja će kasnije biti puno teže ispraviti.
Imala sam sreće što sam u stanici dobili ranojutarnji termin traženja u šumama
Bila sam 3. natjecatelj što bi u bilo kojem terminu osim ljetnog termina bio minus (jer što kasnije radiš vjetar ti se najčešće povećava a teren postaje prohodniji zbog većeg broja natjecatelja koji su već dobro ugazili putove i ostavili psu «interesantne» mirise). U petak je ujutro još padala kiša i iako nije bilo vjetra ja sam bila presretna sa uvjetima rada. Gogina Sunny koja je bila na čuvanju dobila je ulogu «psa motivatora» za sve članove tima prije vježbe traženja tako da je Darja s Sunny izvela pripreme i dobro se zabavila. Već smo ranije vidjeli da pse «pali» kada vide da se sa drugim psom rade vježbe traženja dok su oni zavezani jer im to približava situaciju na treningu nakon koje znaju da će i oni doći na red. Kako je moje traženje kasnilo 15 minuta tako je ispalo da umjesto 10 tak minuta motivacije mi izvodimo motivacijske pripreme 25 minuta. Najsmješnije su bila lica ljudi koji su nas gledali što radimo sa Sunny a nakon što su me pozvali da krenem na teren traženja ja sam se zaletila do auta uzeti Monu, definitivno su bili zbunjeni
Sudac je bio Martin Gut koji mi je sudio na svjetskom prvenstvu u Austriji tako da sam otprilike znala da mu se sviđa naš rad ali nisam bila sigurna da li ćemo mu uspjeti pokazati što znamo. No čim sam pustila Monu i ona je odjurila daleko u ravnini u kojoj sam to i željela znala sam da je to ona prava Mona. Dalje je stvarno sve bilo kao pjesma. Prvog je našla na 150m. Ubila sam se trčeći do njega jer nije bilo «lijepog» i urednog puta već sam trčala direktno kroz šumu, preskakala granje i razmišljala kako sam se prije natjecanja zaboravila zabrinjavati zbog moje loše kondicije, no tada je bilo kasno za razmišljanje o strahovima jer sam ih upravo tada poživljavala. Darja mi je kasnije rekla da misli da je Mona lajala 2 minute i da joj nije bilo jasno što ja radim
Ma ustvari htjela sam reći budući da je lajanje bilo jako lijepo malo sam se eto željela praviti važna kako moja curka lijepo laje pa sam se šetala do markiranta
Nakon drugog puštanja vrlo ubrzo je našla drugog markiranta na cca 100tom metru, također je lijepo lajala. Kako sam znala da mi je ostao još samo jedan markirant i više od 10 minuta vremena odlučila sam da smo nas dvije zaslužile barem dvominutni odmor kako bi skupile snagu za zadnjeg markiranta. Dalje je šuma postajala sve gušća i zahtjevnija ali eto baš smo bile odmorne i nismo se zabrinjavale oko toga
Ja sam uspijevala pronaći rjeđe dijelove gdje bi ju mogla proslijediti tako da potroši najmanje snage na prolazak kroz gustiš a ona kao da je to shvatila i spremno je prihvatila svaki moj prijedlog usmjeravanja.
Trećeg markiranta pronašla je negdje u 16-17minuti na 250 metru. Zadnje lajanje bilo je malo lošije ali i dalje dovoljno dobro da mogu ovo traženje proglasiti kao 3 najdraže traženje koje sam ikada imala na nekom ispitu. Na sreću je i sudac bio zadovoljan te nam dao visokih 195 bodova.
Interesantna je još činjenica vezana uz taj teren da je teren izgleda pun zečeva i retriver prije mene nije našao niti jednog markiranta jer se zabavljao traženjem zečeva
Sjetila sam se iste situacije kada sam prije 3.5 godina na ovom terenu polagala svoj prvi ispit 2. stupnja sa Monom da su neki natjecatelji rekli da su imali isti problem sa zečevima. Tko zna možda je to u konačnici razlog većem prolasku ovčarskih pasmina na vježbi traženja od retriverskih
Baš ću kada dobijem listu rezultata s ispita probati napraviti analizu pasminskih prolazaka.
Drugi dan sam imala vježbu traženja u ruševinama. Interesantno je da je prvi dan najviši broj bodova na ruševinama bilo 158 i osvojila ga je kolegica Jasna Šporar iz ERP-a Slovenije. Ostala tri prolaska prvog dana osvojila su 141, 142 ili 145 bodova a s jednim od njih sreću prolaska imala je i kolegica Jerneja Ternovec također iz ERP-a Slovenije. Činilo se kao da sudac nije čuo za pristojne bodove tipa 180 i sl.
Odlučila sam u subotu par sati prije moga traženja pogledati druge kandidate na vježbama traženja u ruševinama i taman kada sam došla na ruševinu čula sam viku i veselje nizozemskog tima jer je njihova članica prošla vježbu traženja. U najmanju ruku veselje je bilo kao da je osvojila 200 bodova no ubrzo sam saznala da se radi o brojci od 160 (i nešto) bodova ali da je to prvi pas koji je u subotu našao sva 4 markiranta. Kada sam to čula malo me steglo oko grla ali eto to se zove izazov
Proučila sam malo ruševinu, ustanovila kada se pali miješalica koja stvara strašnu buku (palila se u intervalima 3-4 minute radi 5 minuta ne radi i td.) i saznala gdje se smijem kretati, koja su teška mjesta za kretanje pasa (iako je to vrlo subjektivno jer ovisi od psa do psa). Odlučila sam koja će mi biti strategija u pretraživanju terena tako da nemam prvo puštanje direktno pored miješalice koja bi ponajviše mene činila nervoznom od silne buke (za Monu sam odmah bila sigurna da miješalicu neće niti primijetiti
).
I tako je i bilo, počela sam vježbu traženja kako sam planirala no Monka je ipak odlučila naći prvog markiranta odmah u ravnini te miješalice. Sudac je taman otišao provjeriti lijevi rub ruševine gdje je vidio da Mona skreće a ona je već bila kod markiranta na sredini terena. To mi je bilo presmiješno da bi bilo istinito. Ja čujem lavež ali sudac ne čuje a još mi je okrenut leđima
Zbog buke miješalice ne mogu ga pozvati a da me Mona ne čuje pa sam počela samo mahati rukama i skakati da me što prije uoči. Naravno to je trajalo a ja nisam vjerovala da se to događa
Kada me konačno uočio pojurili smo prema ruševini. Monka je bila uvučena ful duboko među betonske blokove i sa šapom doticala skroviše. Oni koji su trenirali samnom znaju da je taj njezin grif ustvari moj pokušaj učenja Mone da prokopa put do markiranta ali nažalost uspjeli smo doći samo do faze da stavi šapu na skroviše i na «ljudski način» odradi mikrolokaciju. Odmah nakon 1. markiranta našli smo 2. i 3. a Mona je svako označavanje pronalaska odradila sa umjetničkim dojmom stavljanja šape na skrovište. Kod 3. markiranta prerano sam podigla ruku, već nakon 2 laveža dok je ona još tražila put do skrovišta tako da je nakon dizanja ruke uslijedio muk ali ubrzo je uslijedio konstatan lavež sigurnog pronalaska (eto mislim da je to bila najveća greška koju smo na tom traženju imali
). Onda smo si uzeli malo vremena za odmoriti se, osvježiti i popiti vode. 4. markiranta najduže smo tražili (kako se šalimo «čak 2 minute») tako da smo imali vremena pohvaliti se kako Mona radi vježu "okolo" i daljinska usmjeravanja
. Kada je označila pronalazak 4. markiranta prišla sam i vidjela da Mona drži šapu na hrpi cigli rekla sam sudcu da je ovdje markirant a on mi je rekao da nije. Onda sam mu rekla da miris sigurno dolazi odavdje a on je opet klimnuo kao nije. E tada sam pomislila da je ovo «lažno označavanje stoljeća» no vrlo brzo se sudac nasmijao i rekao da se šali. Nije baš da smo bili na istoj valnoj duljini za takvu šalu ali nakon zaključka da je ovo 4. markirant i sudačke potvrde da sam gotova mojoj sreći nije bilo kraja. Vrišteći sam se vratila našim dragim navijačima sa kojima je sreća prolaska bila još veća. Bilo je tu suza, grljenja, vrištanja jednostavno neopisivo i predivno
Kada nam je Mario preveo sudačke napomene i u konačnici bodove svo veselje ponovili smo još jednom. Sigurna sam da sam da smo bili najglasnija ekipa toga natjecanja
Mislim da nikada neću zaboraviti osječaj kada smo se udaljavali od terena traženja (jer je sljedeći par trebao početi raditi a mi smo ipak bili glasniji i od miješalice), pogledala sam na sat a na štoperici sam vidjela da upravo prolazi 13. minuta od početka traženja
Monika je to odradila stvarno savršeno a ja se još uvijek pitam kako to da se nije vraćala na mjesta na kojima je ranije pronašla markiranta budući da se markiranti nisu vadili van??? To definitivno nikada nismo trenirali tako da takvo ponašanje mogu opravdati samo talentom
Što se tiče novosti na vježbama traženja za mene je bila i novost da se psa više neće smjeti stavljati na povodnik nakon što pronađe markiranta (trenutno se to ne smije raditi samo na ruševinama ali ubrzo ćemo dobiti upute da se to ne smije raditi niti na šumama).
Poslušnost i prepreke nisu bile za pohvaliti se ali eto nisu prošle tragično. Na poslušnosti sam se s Monom «borila» da joj objasnim kod svake vježbe: «ne, još ne ide vježba IDI»
A kod prepreka problem nam je radio dalj koji smo svaki put srušili i posjedanje prije i nakon prepreka budući da niti u jednom trenutku nije skinula pogled s prepreka i uputila ga npr. prema meni. No sa obzirom na pripreme i sa tim sam zadovoljna, još da je umjesto drage Katje prepreke sudio neki drugi sudac pred kojim mi ne bi bilo toliko neugodno loše raditi bila bi još zadovoljnija
Ustvari kod prepreka je najinteresantnija bila vježba stolova budući da je na liniji između dva stola taman počinjala jedna mala ruševina pa je većina usmjeravanja pasa između ta dva stola završila sa psom koji skače po ruševini. Ne znam kako sam izvela ta dva stola, znam da sam prvi put skoro pala na leđa koliko sam se nagnula unazad i decentno pomaknula ruku u zadnji tren kako bi joj pokazala stol na koji treba skočiti. No drugi put kada sam polagala prepreke nekim čudom dovoljno je bilo da kažem Mona a ona je valjda od panike u mojim očima znala o kojim stolovima je riječ pa je čak bez naginjanja i pomicanja ruke odradila ta dva stola. Stvarno mi još uvijek nije jasno kako je znala što od nje očekujem na temelju izgovorenog imena (malo se plašim kako me dobro čita)
Novost kod prepreka je da se skidaju bodovi ako «razgovaraš» sa psom dok se krećeš između dvije prepreke, no eto valjda ćemo se i na to naviknuti.
I još samo da se vratim na početak priče kada sam rekla uzrečicu «Nikad ne reci nikad». E pa na ovim ispitima smo doživjeli da psi koji znamo da savršeno laju imaju problema sa oblajavanjem markiranta, psi koji se inače ničega ne boje sada preplaše zvuka iz megafona, psi koji se inače ne odazivaju savršeno na poziv sada udalje od markiranta zbog jednog fućka, psi koji nisu toliko sigurni na poslušnosti odrade poslušnost sa super bodovima ....
Definitivno zaključujemo da je ovo natjecanje osim ovako lijepog uspjeha donijelo i još puno novih iskustava koja nam pokazuju da je sve relativno pogotovo ako se radi o mladim psima i/ili "mladim" vodičima
Home 
Latest images 
Search 
Log in 
Ah rupica moja 
. Ja sam na ispitu nakon prvog pronađenog stavila Rudija na lajnu i rekla mi je da se to ne smije. Koliko znam nije se smjelo ni na ovogodišnjem Svjetskom. Također se nakon pronalaska nije smjelo dirati psa ili mu previše govoriti ili preživahno trčati natrag, ak se dobro sjećam rekli su da tako nagrađuješ psa i oduzimali ti bodove. Resi mi također nije dozvolila da često šaljem psa, smjela sam ga usmjeravati, ali ne i slati iz početnog položaja. I bila je protiv toga da se psima daje voda. Nadam se da drugi suci ipak ne misle isto, kad se već slažu oko ovih drugih stvari 
. 