Dakle, da mi ne bi opet rekli da nikada ništa ne javljam, evo vam jedan ogromni izvještaj s talanova memorijala i izvolite ga iskomentirati inače je to to od moje spisateljske karijere.
šala
uglavnom, vratile smo se, mrtve i iscrpljene, kako to već i biva, ali u biti generalno zadovoljne (što baš i nije tako uobičajeno, bar ne za Petru i mene, he he). Naučili smo neke nove stvari i skužili neke nove stvari i otkrili neke nove stvari za trenirati. No da krenemo od početka.
stvar je počela oko 6 ujutro kad smo došle do KD šmarna gora i konačno se upoznale s Anžejem, našim trećim članom i njegovim borderom Ajkom. Anžej je jedna vrlo zanimljiva persona, mislim da smo mu popile svu krv do kraja dana, Petra ga nikada nije ništa razumjela što priča, pa sam ja stalno morala prevoditi i već su nams e i svi okolo smijali.
Prva nam je disciplina bila traženje u ruševini koja je blago rečeno prošla katastrofalno: nijedan od četiri. Ruševina je bila ogromna, 4 velike uzdužne hale, prostor oko njih i još dvije hale iza te četiri hale, mi naravno nismo smjeli u hale, tek nakon 10 minuta traženja su nas pustili malo naprijed, ali očito nedovoljno. Meni se opet pokazalo da imam problem s dalekim markirantima jer se Brynn jednostavno naviknula tražiti jako blizu mene i nije joj uopće padalo na pamet biti dovoljno samostalna da npr. uđe u halu čiji se ulaz nalazio na suprotnom krajku od onog dijela hale gdje sam ja smjela stajati i tako to. Rekli su nam kasnije da nijedan markirant nije bio blizu i da je pas morao pokazati veliku samostalnost. postoji mogućnost daće iste ruševine biti na ispitu ruševina ljubljana, pa tko eventualno ima s ovime problema nek me pita još pa ću mu detaljnije ispričati kak to izgleda i što treba trenirati.
Dakle, vratili smo se s ruševine kao pokisli miševi (barem Petra i ja; anžeja ništa od toga nije baš diralo) i ukomirane i čekale iduću disciplinu, prepreke. Prepreke su bile sastavljene od hrpi nekakvih konstrukcija u kojima su glavni elementi bile klizave ljestve svih boja i oblika, drvene i metalne, hrpe paleta koje su visjele posvuda, dosta gadno. Lars se odlično snašao iako je pao s jednih ljestava i Petra ga je ulovila u zraku. Brynn se jako trudila, ali jednostavno nema koordinaciju za te ljestve i t je bilo i izgledalo dosta gadno, stalno je padala i ubijala se, ali bila sam ponosna na nju jer nije odustajala iako zbilja nije znala kako prijeći na drugu stranu (većina ljestvi je bila na visini, neke čak i u visini moje glave i više), Anžejev pas je tu bio najbolji. Ne mogu reći da su me prepreke baš razvedrile iako sam ih kasnije popodne kad je sve bilo gotovo probala opet pa mogu i to ubrojati u knjigu iskustava.
Slijedilo je traženje po putu. Tražile smo Petra i ja, a Anžej je pokazivao prvu pomoć. To traženje je bilo klasično traženje u šumi, put i 50ak metara okolo puta, samo smo tražile dvije. Šuma je bila jednostavno odvratna, ogromna šikara, trnovita i užasno gusta sa samo povremenim čistinama, 99% vremena pojma nemaš gdje ti je pas. Lars je opet bio fantastičan, skinuo je 3 markiranta i donekle udobrovoljio Petru nakoj fijaska na ruševini, Brynn me htjela ubiti u pojam i jedini markirant kojeg je ona našla i luđački lajala bio je karimat i šatorsko od markiranta kojeg je Lars skinuo par minuta prije, onako lijepo zamotan na podu kao da netko tamo leži. Imala sam dosta problema s njenim odlaženjem u šikaru i bilo joj je dosta svega, tako da pred kraj ovog traženja sam već imala u glavu izraze poput "prva i zadnja vježba". Imali smo lutku na ovoj vježbi, vidjeli smo je s puta lijepo obučenu i naslonjenu na drvo, nisu lajali, Brynn je naletila na nju doduše i kratko lajala od straha i iznenađenja (no to mi nije bio toliki problem jer točno znam prepoznati taj njen lavež iznenađenja i on nema nikakve veze s lajanjem na markiranta).
Iduća vježba: poslušnost, i to svo troje paralelno, svaki sa svojim sucem. Tu nemam ništa posebno za reć, bili smo ok, dobili dobre bodove, ne mogu reć da mi je to bila najbolja poslušnost ikada, ni petri isto, ali s obzirom na uvjete i iscrpljene nas i umorne pse i sunce koje je taman počelo pržiti, bije bila ni najgora. solidno, uobičajene greške s kojima i inače imamo problema. no coment there
Slijedio je alpinizam (imamo slike!!!). Trebalo se popeti na terasu njihove kućice od kluba i po užetu između kućice i jednog stabla doći do pola i spustiti se dolje, jedna osoba s jednim psom, ostali pomažu. Budući da anžejev pas nije sudjelovao u traženju po putu i bio je odmoran, a lars i bibi mrtvi (a i orma za psa je bila prevelika za brynn i vjerojatno bi letjela okolo), odlučeno je da se penju Petra i Ajk. Petra je ovo super izvela, tamošnji stručnjaci su nam pomogli odgonetnuti kako se radi s našim novim jednodjelnim pojasevima, pokazali su nam neke detalje oko tehnike penjanja i još nekih stvari, tako da smo nakon ovoga bile jednostavno oduševljene novim stvarima koje smo naučile.
I tako smo konačno, oko 4 sata, došli do naše zadnje discipline, traženja u šumi. U ovom traženju smo dobili područje i mogli se kretati bilo gdje, područje se sastojalo od guste šume više desno i u sredini, i nekakvih livada i svakavih šuda na lijevo, + jedno kukuruzište na kraju pokraj kojega je isto bilo nešto šikaraste šume. Petra je uzela desnu stranu, ja sredinu, a Anžej lijevu. Krenuli smo u traženje i bilo je grozno. Šuma je bila tako gusta da pojma nisam imala u kojem smjeru se krećem, stalno sam se susretala s Petrom i Larsom na mojoj desnoj strani, jedva smo se probijale i jedna i druga, skoro pale u nekoliko navrata, psi su odlično radili ali šuma se nastavljala i nastavljala i ništa. Nakon nekih 8 do 10 minuta Lars je skinuo prvog markiranta na svojoj desnoj strani, na što sam ja potonula u još dublji bed jer od Brynn do sad nikakve koristi. Jedino dobro je bilo što se nije obazirala na kombinezon na karimatu kojeg su mi ostavili kao poklon na podu (namjerno postavljen) ni na spasilačku jaknu na vješalici na drvetu. Mala utjeha nakon lajanja na karimat i krilo na prethodnom traženju. Uspjela sam se nekako iskobeljati do lijevog ruba šume i prešla na livadu pokraj, a Petri je ostala šuma. Vidjela sam pred sobom kukuruzište u koje nismo smjeli ući, samo psi, i javila Petri da preuzme šumu, a ja sam poslala Brynn u kukuruzište. U tom trenutku je Ajk našao markiranta na suprotom kraju kukuruzišta, a ja sam nastavila po desnom rubu kukuruzišta odmah uz gustu šumu (inače, tu se nalazio još jedan markirant, otprilike tri metra unutra u kukuruz, ali nijedan pas ga uopće nije skužio). Odjednom se s moje desne strane otvorila nekakva polu šumska čistina prekrivena hrpom granja i svega, onaj dio šume uz kukuruz do kojega Petra još nije stigle, i sva jadna već lagano poslala sam Brynn tamo. Ona je otišla dosta duboko i odjednom kao da se za nešto zainteresirala i počela se vrtjeti. Taman u tom trenutku stigao je Anžej s Ajkom do mene, a Brynn je uporno nastavila kružiti po tom šipražju i odjednom sam je ugledala kao svim silama pokušava ugurati glavu u jednu kao špilju od naslonjenog granja i šipražja, nakon koju sekundu uspijeva --- i tada su se paralelno dogodile dvije stvari. Moja motorola je glasom naše sutkinje rekla da je vrijeme isteklo i iz šipražja se začulo: vau vau vau vau. Zaurlala sam u motorolu da mi je pas našao u ovom trenutku i sutkinja je rekla ako joj kažem ime markiranta (morali smo reći ime na voki toki kako bi nam priznali pronalazak) će mi priznati pronalazak. Odjurila sam na jedvite jade kroz to šbunje (onaj tip žbunja koji dolje ima isprepletene grane pa ne možeš trčati da se ne ubiješ i ostaneš bez noge) do Brynn koja je i dalje kopala po šipražju i lajala i zaurlala jel ima nekog tamo. Mislila sam da ću se rasplakati kad mi je glas odgovorio naravno da ima. Čovjeku i Brynn je trebalo nekoliko minuta da se izvuku iz tog skrivališta, zbilja su ga duboko ugurali (najiskrenije ne znam kako, meni nije izgledalo moguće ubaciti čovjeka u tu hrpu svega) i mogla sam javiti ime markiranta i omati svoj pronalazak. Tako smo imali tri od 4 jer onog u kukuruzovini nisu skužili, tog odmah na rubu. Sutkinja nam je dala da probamo opet poslati pse na njega, ali i Brynn i Lars su samo prošli i uopće ga nisu primijetili, pa nam je rekla i da je kukuruzovina nešto što se treba posebno trenirati. S obzirom da mi je jučer pas prvi puta u životu ušao u kukuruz, nisam se zbog toga jako uzrujavala. A i bila sam jednostavno previše sretna zbog svog markiranta u 20. minuti i činjenice da su markiranti bili tako skriveni da niti jedan zbilja nije bio na mom putu, i da mi je pas očito zbilja radio i davao u tom trenu sve od sebe čak i u dvadesetoj minuti svog trećeg traženja taj dan (da ne spominjem ostale stvari koje smo morali raditi).
Umorni i izgrebani vratili smo se do kluba na zadnju vježbu, odležavanje u grupi. Ovo je bio jedan poseban prizor. poredali su sve vodiče sa svojim psima u veliki krug i na komandu vođe cijele priče morali smo pse uz nogu poleći i udaljiti se pet koraka iza njih. Poseban prizor. 40 pasa leži u krugu i 40 nas stoji iza pasa. Stvar za youtube i fotke za bilježnice. Nakon par sekundi vratili smo se do pasa i rekli im svi zajedno uz. Simbolična vježba, ali vrlo poseban osjećaj.
Podjela nagrada je bila vrlo lijepa, svi su pljeskali svima, osjećalo se da je ovo ipak memorijal, a ne natjecanje, a mi smo usprkos fijasku na ruševini otkrili da nismo uopće tako loši i zauzeli 6. mjesto od 13 ekipa. Na rezultatima smo vidjeli da je samo jedna ekipa u ruševini našla 3 markiranta, ostali jednog ili ni jednog pa nam je bilo malo lakše - iako to naravno nije izgovor i to treba trenirati.
Eto, potpuni izvještaj. Malo sam promijenila ploču vezano za ono - prva i zadnja vježba jer mi se pas ipak dokazao da može i hoće i da radi, a ne samo trčkara okolo kako mi se činilo do tada, a mislim da je ovo bio najveći napor kojem sam je ikada izložila i pokazala mi je da može. super iskustvo, super ljudi, svakom preporučam i nadam se da ćemo iduće godine možda imati i više ekipa.
Home 
Latest images 
Search 
Log in 
